Tesko je podnijeti gubitak voljenih i bliskih osoba. Barem vecini ljudi jeste. Mozda cak ni sam gubitak nije toliko tesko podnijeti, koliko onaj osjecaj nemoci, osjecaj kada shvatis da si mozda mogao uciniti nesto da sprijecis to sve, ali ipak nisi ucinio nista. Ne sto nisi imao zelju, vec sto si u tom periodu bio zaokupiran nekim svojim zivotnim filmom. I sto si uvjeravao sebe da ti se cini kao da je taj tvoj neko o kome je vec rijec iole sretan. Ma koliko god da si znao i u dubini duse osjecao suprotno. Sebicna je ljudska priroda, ma koliko god da voljela nekoga. I koliko god da tvrdila da je brizna i da mari. Marim ja, ali…
O njemu sam pisala ovdje: O “nekom tvom” i zasluzenom priznanju…
Bio je jedan od najdrazih osoba koju sam ikada imala priliku da upoznam. Iznimno mi je bilo drago kada je na kraju i dobio zasluzenog Oskar:a. I trebala sam znati, ali kao da nisam, da njemu to nista nije znacilo. Njemu je bilo bitno samo stvaranje, kreativnost duha. Hollywood je stvoren za zvjerke, za ljude povrsinskog duha. On to nije bio. On je bio Utopija, Covjek, Ljudina. A takvi su rijetki. Ili barem rijetko kada opstaju. Zato sto ih ta uzasna azdaja prisili na disanje poput ribe na suhom. Prije no sto ih na kraju proguta svojim pohlepnim zvaljama.
Tako je, prije mjesec dana, ta uzasna azdaja progutala jos jednu svoju zrtvu. Utopiju, Covjeka, Ljudinu. Zalili su filmski kriticari, miljenici dokumentarnih filmova. Zalili su svi koji su ikada imali priliku da cuju za njega. I jos uvijek zale. Zalio je citav svijet: Sugar Man director MB dies.
Nama koji smo mu bili bliski ostalo je da se kajemo, kajemo sto smo dopustili da ga ta uzasna zvijer proguta. A marili smo, kako da nismo…
Pocivaj u miru, MB.
Neka ti je laka crna zemlja.
Nadam se da si konacno pronasao spokoj i mir.
A meni samo preostaje da uz konstantni repeat slusam tvoju omiljenu pjesmu Readings-koga benda: