Na peronu.
Skupina ljudi – meni poznate i drage face. I vecinom one druge – nepoznate.
Medju njima – ti. Sa gitarom.
Odkad se ono nismo sreli?
Vec dugo ne putujem na toj relaciji. A jos duze ne boravim u tom gradu.
Iako, ako bolje razmislim, znam svaki cosak i najmanju rupu na trotoaru.
Osmijeh ti na licu. Prepoznajes me. Mases mi.
Odvajam se od skupine i prilazimo jedno drugom. Na pola puta. Kao i nekada.
Prilazis i upucujes mi pogled – onaj pomalo ispitivacki: da li je okej da me zagrlis. Grlis me.
Pricas mi da ti je drago sto me vidis. Da si se vratio u G. Da zivis u nasoj staroj ulici, ali ne u istoj zgradi. Da si kupio stan. Jer tu ti je uvijek bilo najbolje. Smijes se i govoris mi da sam ti jos uvijek lijepa. Zatim me pitas da li se sjecam Portugala, Spanije i Francuske 2003 i interreila.
Nezgodno mi je – naravno da se sjecam. Nasih ludih, mladih dana, tog ljeta. Smijes se i pricas o hotelskoj sobi u Lissabonu, kada smo sjedili na sedmom spratu – na prozoru sa nogama iznad autoputa – i dijelili flasu crvenog vina. Ne znam zasto pricas o tome.
Pitas me da li sam sretna. Da li imam ikoga. Odgovaram pomalo rezervisano da imam i da sam sretna. Gledam na sat – vrijeme mi je da podjem. Jos jedan zagrljaj i okrecem ti ledja.
Dva koraka od tebe me zoves – kazes mi da si naucio da sviras ‘onog’ Balasa. Da ti je neko preveo ‘Prva Ljubav’.
Smijem se i govorim ti da je bilo vrijeme da i ti konacno saznas sta je prava muzika. Jedno ‘cujemo se’ i tebi ostaju samo moji tragovi na snijegu.
Razmisljam.
O promjenama.
Iskreno – ne bolis me vise. Niti malo.
Preboljela sam.
Konacno.
haj haj dobrichkooooo,
sta mi radis?kako je familija?
nash je history sada? nek je,bilo je vrijeme.
kissic u nosic
Uh, smrz'o sam se od atmosfere priče. Kako si ‘nako?
meni sve neka toplina
Vrijeme donosi svoje,no sijecanja su uvjek prisutna…
Armin: Ja sam dobro, hvala na pitanju. Stvari se mjenjaju, kada najmanje ocekujem. No, zivot ide dalje. Familija je dobro, hvala. Imate pozdrave od sviju.
A NASH? Da, historija je. Konacno. 🙂 Puss dragi moji.
Rocky: Cudno je to kako neke stvari prebolimo kada se najmanje nadamo da cemo. Ja sam dobro sada, hvala. Kako si mi ti jarane? (K)
Alan: He he, jer je konacno nestalo a? 😉 I moralo je. I bilo je vrijeme. 🙂
Nora: Naravno. Ali moramo dalje. Kako god. Pussa mila.
Sada se mozes posvetiti nekim drugim snovima… 🙂
cmok
good for you
chao chao dobrichkooooo,
drago mi je da je k historija.nekako mislim da si sretnija bez njega u svom zivotu.samo ne razumijem zasto opet ta neka tuga kod tebe?zbog z?s ti porucuje da se ne sekiras.volimo te.kissic u nossic 😛
Kad tad se probudi taj osjecaj u covjeku,osjecaj i potreba koju si ti dozivjela!
Ovaj me se text tako dojmio, budi neke nostalgicne uspomene i miluje mi uspavane misli;)divno napisano
just 2 know that i was here!!!
xoxoxo
D.O.S.T.O.J.E.V.S.K.I.J
Da bi napravili istinu
jos istinitijom,
moramo definitivno
ubaciti malo lazi.
Da BISMO…
O Bože, ni ispraviti ne znaš. Oh my, my…
Gorcina : Vidis, mozda i ne znam da ispravim. Nikada za sebe nisam tvrdila da sam sveznaoc. A sto je s tobom? Nemas linka u potpisu… cega se bojis? 😉
Kako god… hvala na prijedlogu.
Pozdrav.
Jedva sam uspio naći da ostavim svoj jedan upis…:)
Hvala sto si to ipak ucinio. 🙂
Pozdrav!