beats by dre cheap

O vrednovanju...

Potrefilo se, igrom slucaja, da sam se nasla u Sarajevu na dan otvaranja (prvog?) bosanskohercegovackog McDonalds:a. Ekipa, sa kojom sam tu boravila, i ja smo krenuli iz Tita (one kafane, jasta) prema Barhani (one druge kafane gdje su konobari cesto napuseni, dabome) i to pjesice. Ta moja klapa je po prvi put u svom zivotu gostovala u Sarajevu, pa rekoh hajde neka okuse nesto autenticno, nesto sarajevsko. A da vala uz to malo i prosetamo – da ljudi vide i upoznaju grad, ne samo kroz tamna stakla razlicitih prevoznih sredstava vec da ga osjete ono bas. Da se razumijemo, nisam ni ja njaki sarajlija porijeklom ali eto, k’o biva sam bila tu vise puta pa ono k’o fol znam kud i kamo. Helem, setamo ti mi tako Vilsonovim, pa ho-ruk u Titovu, kad tamo imamo sta i vidjeti. Otegao se njaki red, guzvara se uhvatila, galama na sve strane, a jos uz to vruce nemRes disati. Ovi moji zastadose, pogledase se onako prestraseno, gledaju (vise bleje) jedni u druge, pa onda u mene. Onako bas u nedoumici. Pita ovaj jedan mene sta se desava, kakva se to humanitarna akcija uhvatila tu, konta covjek ipak je to jos uvijek zemlja u razvoju (realno gledano), mozda treba sta pomoci. Slegnem ramenima i kazem da zaista nemam pojma sta se desava, ali cu odmah provjeriti, neka me pricekaju tu gdje su vec stali. Ostavim ih tako, proguram se malo naprijed i pitam prvog najblizeg lika u toj gomili dusa sta se desava. Kaze on meni, otvara se Donkan pa raja navalila. Gledam njega, gledam tu gomilu ljudi i bukvalno ne mogu da vjerujem. Privukao jePPeni (da prostite na izrazu) Donkan vise graje nego sto je koncert Negative tog istog ljeta. I nemRem da belivim svojim vlastitim ocima i usima. Vratim se natrag i ispricam tako ovima mojima kako stvari stoje, a ovaj jedan drugi iz grupe ce kao, je li to neki ekskluzivni Donkan ili sta, pa se toliko raje skupilo? Kontam se sta da mu kazem, jerbo u zemlji gdje oni zive taj isti Donkan nije bas poznat po nekoj vrhunskoj gastronomiji, vec vise onako nesto u skladu osrednje menze (citaj kafane) pokraj magistralnog puta u nekadasnjoj nam Yugi. Te iste kafane nisu bas privlacile neku vecu grupu ljudi (dobro, osim yu-alkoholicara), pa zasto bi taboze i taj Donkan. Helem, gledaju oni mene, gledam ja njih. Kad ce ovaj jedan treci iz grupe: ”Pored toliko dobrih bosanskih restorana, sa vrhunskom domacom kuhinjom, koji su pretpostavljam daleko i jeftiniji nego Donkan, ovi ljudi opet radije cekaju ovdje u redu. Svasta.” ”Svasta.”, kazem i ja dok zaobilazeci tu ogromnu skupinu ljudi na putu ka Barhani razmisljam o tome sto ti je komercijala i profit. Istina je da sam za svoje tridesetidvije godine zivota sve ukupno bila dva puta u Donkanu a isti mi se nalazi nekih 200 metara od stana. Nije sto ne mogu, vec sto ne podnosim nacin sa kojim se ta ogromna kompanija ophodi. U zemljama gdje sam imala i jos uvijek imam priliku da boravim je ekskluzivno imati tradicije, isceprkati neku domacu kuhinju koja mozda nikada i nije postojala, diciti se teistom i placati multum za originalno, ruralno, lokalno i svoje. Sve to dok se u mojoj patriji uvelicava tudje i gradsko a umanjuje domace i ruralno. Sta vise, u mojoj patriji je sramota danas biti poljoprivrednik. Jer, ako nisi gradjanin, onda si seljak. A seljak je nesto uzasno i pogrdno. I onda se pitamo sto li nam drzava ne fercera. Jer, iako je ovo sa Donkan:om banalan primjer, ocigledno je tesko vrednovati svoje. Ha ja.

1981
http://81.blogger.ba
07/01/2014 01:05