1981

16.06.2014.

O gubitku...

Tesko je podnijeti gubitak voljenih i bliskih osoba. Barem vecini ljudi jeste. Mozda cak ni sam gubitak nije toliko tesko podnijeti, koliko onaj osjecaj nemoci, osjecaj kada shvatis da si mozda mogao uciniti nesto da sprijecis to sve, ali ipak nisi ucinio nista. Ne sto nisi imao zelju, vec sto si u tom periodu bio zaokupiran nekim svojim zivotnim filmom. I sto si uvjeravao sebe da ti se cini kao da je taj tvoj neko o kome je vec rijec iole sretan. Ma koliko god da si znao i u dubini duse osjecao suprotno. Sebicna je ljudska priroda, ma koliko god da voljela nekoga. I koliko god da tvrdila da je brizna i da mari. Marim ja, ali…

O njemu sam pisala ovdje: O "nekom tvom" i zasluzenom priznanju...
Bio je jedan od najdrazih osoba koju sam ikada imala priliku da upoznam. Iznimno mi je bilo drago kada je na kraju i dobio zasluzenog Oskar:a. I trebala sam znati, ali kao da nisam, da njemu to nista nije znacilo. Njemu je bilo bitno samo stvaranje, kreativnost duha. Hollywood je stvoren za zvjerke, za ljude povrsinskog duha. On to nije bio. On je bio Utopija, Covjek, Ljudina. A takvi su rijetki. Ili barem rijetko kada opstaju. Zato sto ih ta uzasna azdaja prisili na disanje poput ribe na suhom. Prije no sto ih na kraju proguta svojim pohlepnim zvaljama.

Tako je, prije mjesec dana, ta uzasna azdaja progutala jos jednu svoju zrtvu. Utopiju, Covjeka, Ljudinu. Zalili su filmski kriticari, miljenici dokumentarnih filmova. Zalili su svi koji su ikada imali priliku da cuju za njega. I jos uvijek zale. Zalio je citav svijet: Sugar Man director MB dies.

Nama koji smo mu bili bliski ostalo je da se kajemo, kajemo sto smo dopustili da ga ta uzasna zvijer proguta. A marili smo, kako da nismo… Pocivaj u miru, MB. Neka ti je laka crna zemlja. Nadam se da si konacno pronasao spokoj i mir. A meni samo preostaje da uz konstantni repeat slusam tvoju omiljenu pjesmu Readings-koga benda:

05.06.2014.

O nomadskom zivotu...

Vele stariji, jednom nomad zauvijek nomad. Cudna ti je ta ljudska priroda. Il' si vakav, il' si nakav. Nema nista izmedju. A vjetar se ocigledno vezat' ne moze. Pa ga zato i ne prisiljavaj... Helem, vratih se tako iz dalekog Kengur-grada da docekam proljece Venecije Sjevera, al' ne lezi vraze. Nema ti insan mira, te se uputih do Pariza i Stambola. U Parizu ogromne demonstracije i strajkovi. Neke ciste na(R)cisticke ofanzive i eto ti dame Evrope opet u belajima. Tuga i zalost golema. U Stambolu bjese ogromna zalost jer je 375 dusa izgubilo zivote u jednom od onih silnih rudnika te zemlje. Zalost i tuga golema. U medjuvremenu, skoro cak pa u isto vrijeme, u mojoj patriji ogromna (ne)prirodna katastrofa. Familija, dragi prijatelji i poznanici ostadose bez svojih najmilijih i bez domova. A meni u glavi ona jedna od Balasa: "Resilo nebo da potopi svet...". Tuga i zalost golema. I tako... Negdje u svemu tome sto se desava u blizini mene i malo podalje od moje malenkosti, dobih naredjenje za dva mjeseca boravka van zemlje. Jedan mjesec u Cirihu, a drugi u Dublinu. Tako ti je to kad si nomad. Valjda. Helem, ne kukam. Samo se pitam cemu je svrha zivota kada uvidis koliko tuge u svijetu ima. A srecu odredjuje igra slucaja. Pa ti budi pametan.

07.01.2014.

O vrednovanju...

Potrefilo se, igrom slucaja, da sam se nasla u Sarajevu na dan otvaranja (prvog?) bosanskohercegovackog McDonalds:a. Ekipa, sa kojom sam tu boravila, i ja smo krenuli iz Tita (one kafane, jasta) prema Barhani (one druge kafane gdje su konobari cesto napuseni, dabome) i to pjesice. Ta moja klapa je po prvi put u svom zivotu gostovala u Sarajevu, pa rekoh hajde neka okuse nesto autenticno, nesto sarajevsko. A da vala uz to malo i prosetamo – da ljudi vide i upoznaju grad, ne samo kroz tamna stakla razlicitih prevoznih sredstava vec da ga osjete ono bas. Da se razumijemo, nisam ni ja njaki sarajlija porijeklom ali eto, k’o biva sam bila tu vise puta pa ono k’o fol znam kud i kamo. Helem, setamo ti mi tako Vilsonovim, pa ho-ruk u Titovu, kad tamo imamo sta i vidjeti. Otegao se njaki red, guzvara se uhvatila, galama na sve strane, a jos uz to vruce nemRes disati. Ovi moji zastadose, pogledase se onako prestraseno, gledaju (vise bleje) jedni u druge, pa onda u mene. Onako bas u nedoumici. Pita ovaj jedan mene sta se desava, kakva se to humanitarna akcija uhvatila tu, konta covjek ipak je to jos uvijek zemlja u razvoju (realno gledano), mozda treba sta pomoci. Slegnem ramenima i kazem da zaista nemam pojma sta se desava, ali cu odmah provjeriti, neka me pricekaju tu gdje su vec stali. Ostavim ih tako, proguram se malo naprijed i pitam prvog najblizeg lika u toj gomili dusa sta se desava. Kaze on meni, otvara se Donkan pa raja navalila. Gledam njega, gledam tu gomilu ljudi i bukvalno ne mogu da vjerujem. Privukao jePPeni (da prostite na izrazu) Donkan vise graje nego sto je koncert Negative tog istog ljeta. I nemRem da belivim svojim vlastitim ocima i usima. Vratim se natrag i ispricam tako ovima mojima kako stvari stoje, a ovaj jedan drugi iz grupe ce kao, je li to neki ekskluzivni Donkan ili sta, pa se toliko raje skupilo? Kontam se sta da mu kazem, jerbo u zemlji gdje oni zive taj isti Donkan nije bas poznat po nekoj vrhunskoj gastronomiji, vec vise onako nesto u skladu osrednje menze (citaj kafane) pokraj magistralnog puta u nekadasnjoj nam Yugi. Te iste kafane nisu bas privlacile neku vecu grupu ljudi (dobro, osim yu-alkoholicara), pa zasto bi taboze i taj Donkan. Helem, gledaju oni mene, gledam ja njih. Kad ce ovaj jedan treci iz grupe: ”Pored toliko dobrih bosanskih restorana, sa vrhunskom domacom kuhinjom, koji su pretpostavljam daleko i jeftiniji nego Donkan, ovi ljudi opet radije cekaju ovdje u redu. Svasta.” ”Svasta.”, kazem i ja dok zaobilazeci tu ogromnu skupinu ljudi na putu ka Barhani razmisljam o tome sto ti je komercijala i profit. Istina je da sam za svoje tridesetidvije godine zivota sve ukupno bila dva puta u Donkanu a isti mi se nalazi nekih 200 metara od stana. Nije sto ne mogu, vec sto ne podnosim nacin sa kojim se ta ogromna kompanija ophodi. U zemljama gdje sam imala i jos uvijek imam priliku da boravim je ekskluzivno imati tradicije, isceprkati neku domacu kuhinju koja mozda nikada i nije postojala, diciti se teistom i placati multum za originalno, ruralno, lokalno i svoje. Sve to dok se u mojoj patriji uvelicava tudje i gradsko a umanjuje domace i ruralno. Sta vise, u mojoj patriji je sramota danas biti poljoprivrednik. Jer, ako nisi gradjanin, onda si seljak. A seljak je nesto uzasno i pogrdno. I onda se pitamo sto li nam drzava ne fercera. Jer, iako je ovo sa Donkan:om banalan primjer, ocigledno je tesko vrednovati svoje. Ha ja.


Noviji postovi | Stariji postovi

1981
<< 11/2014 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30

MOJI LINKOVI

COPYRIGHT
Svi tekstovi, dijelovi teksta i naslovi na 1981 zasticeni su Zakonom
o autorskom pravu.

Zasto?

Autori djela zasticenih autorskim pravom i njihovi nasljednici imaju
odredena temeljna prava: iskljucivo pravo koristenja ili odobravanja drugim osobama da se njima sluze pod ugovorenim uvjetima.
Time stjecu ekonomska
prava na ostvarivanje
dobiti od publiciranja
svog autorskog djela,
ali i moralna prava da
budu navedeni kao autori kada se njihovo djelo citira u sklopu publikacije djela drugih autora.

_________________________

Samo ne reci
da to sto trazis je samoca. Jer, mozda jednog dana samoca bude jedino sto ti preostaje.
_________________________

ÚLTIMO ADIÓS

Adiós, padres y hermanos, trozos del alma mia.
Amigos de la infancia,
en el perdido hogar.
Dad gracias, que descanso del fatigoso dia. Adiós, dulce extranjera, mi amiga, mi alegria. Adiós, queridos séres. Morir es descansar.

CATULLUS
Odi et amo.
Quare id faciam,
fortasse requiris.
Nescio, sed fieri
sentio et excrucior.

_________________________

EL CONDOR PASA

I’d rather be a sparrow than a snail.
Yes I would, if I could,
I surely would.
I’d rather be a hammer than a nail.
Yes I would, if I only could, I surely would.

Away, I’d rather sail away. Like a swan that’s here and gone.
A man gets tied up to the ground.
He gives the world it’s saddest sound.
It's saddest sound.

I’d rather be a forest than a street.
Yes I would, if I could,
I surely would.
I’d rather feel the earth beneath my feet.
Yes I would, if I only could, I surely would.

_________________________

D.O.S.T.O.J.E.V.S.K.I.J
Da bismo napravili istinu
jos istinitijom,
moramo definitivno
ubaciti malo lazi.

________________________

"Treba skupiti vise hrabrosti za otici,
nego za ostati."

Javacheff Christo

_________________________

MISOV POEM

Dok idem doktoru u ordinaciju mislim na nju i njenu generaciju.
Djetinstvo opusteno nije moglo bit nego u daljinama svijeta se morali krit.
Ti plodovi roditeljske ljubavi razbacani zive
po cijeloj planeti i s pravom nas stare krive.
Sto smo im oduzeli ono malo srece kad se polako u zivot krece.

_________________________

PRICA O VASI LADACKOM
Znate l' pricu o Vasi Ladackom?
I ja sam je tek onomad cuo, jednom 9 dana nije izlazio iz birtije. Kazu da je bio cudna sorta.
......
Dzaba bilo konja vranih
po livadi razigranih.
Dzaba bilo sata i salasa. Dzaba bilo njiva plodnih, vinograda blagorodnih,
dzaba bilo karuca i cilasa kada nisam s'onom koju volem.

_________________________

Dobrota je voljeti
covjecanstvo i ljude
vise nego sto oni
to zasluzuju!

________________________


ORGINAL HTML:

FONTS

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
69337

Powered by Blogger.ba