Rijetki su ti muskarci koje sam voljela, a mnogi su ti u koje sam bila zaljubljena. Ogromna razlika, za one koji razumiju.

S godinama sam shvatila da je ljubav naravno ogromno povezana sa povjerenjem, otvorenoscu, postovanjem, podrskom i u bukvalu sa… sitnicama i jednostavnoscu.

Njega volim. Dusom, tijelom, citavim svojim bicem. Moja najveca, do sada, dozivljena ljubav. Nije to ni blizu neke filmske ljubavi, nit je on neki James Dean, a nisam ni ja neka Audrey Hepburn. Da se razumijemo. Toliko smo si obicni i bez prestiza, da se cak i nase okruzenje s vremena na vrijeme zabrine. :) Ali si pristajemo. Sto izgledom, sto karakterom. Totalno.

Muzika i film su oduvijek bili glavni poveznici sa mojim ljubavima. Uvijek je bilo ili, ili. On je jedini koji je oboje u isto vrijeme. Da se sada ne doticem njegove profesije. Mi ne zivimo onaj idealni, porodicni, vjencani zivot. Znate onu tipu zivota sto se pokazuje i docarava putem Fejsbuka, sa predivno uredjenom vilom i bastama. Ne postavljamo cak ni fotke sa partijanja ili obilnih i Instagram:iranih restoranskih/kucnih vecera. Nema ni pedesetak dnevnih fotkica nase djecice. Nema nista od toga. A opet nikada nisam bila sretnija u svom dosadasnjem zivotu.

Nedostajes… Ajde, sreco, dodji mi.

Prisjetim se tako, s vremena na vrijeme, opaski na kojekakve izreke od strane mi u mene dragih roditelja i drugih bitnih likova i likica tokom uzrasta i zivotnog mi kolosijeka. U mom licnom zivotu su te izreke uvijek prosljedjivane uz obiteljske veceri pokraj kamina i spletak mitoloskih anektoda i opaski na raznorazne kulturne bastine. Sto je, naravno, u meni budilo izvjesnu dozu znatizelje i za sobom ostavljalo izvjesnu dozu mistike.

Nejse, bilo kako bilo, oduvijek sam voljela te izreke, sto domace, sto stranjske. Iako se, ruku na srce, taj pravi izvor nikada nije mogao tacno pronaci. Unatoc tome, ili mozda bas zbog te mistike, sam oduvijek ostajala fascinirana, pokusavajuci s vremena na vrijeme da izvucem pouku iz svake od njih. Sa nizajucim godinama sam uistinu pocela i da zivim po propisima te istih, jer su mi doticne s vremenom sve vise i vise slovile kao recept za kvalitetan zivot.

Helem, i tako mi veceras, negdje u sred vecere, negdje u jednom od onih gradova, bas jedna takva umotvorina misli zaokupira. Mislim da me dedo Sejdo, rahmet mu dusi, prvi put na te istu opovrgnuo i koja glasi nekako ovako: "Kada ti u zivotu sve krene kako treba, onda kada ti je najbolje, ti stavi kamen u cipelu da te malo nazulja, dijete moje."

I zazvonise rijeci djeda Sejde u usima, kao da me neko po njima posteno udari. I zastadoh u sred recenice, osvrnuh se na svoje sugovornike i pomislih kako je nekada ipak bolje zadrzati svoje misli za sebe.